Upravo takav susret imao sam prije nekoliko sedmica u Beču, kada smo ugostili Cristianu Luciju Grilli i Francesca Toscanija, autore dokumentarnog filma Sniper Alley – To My Brother. Film donosi potresnu priču Džemila Hodžića, kojem je tokom opsade Sarajeva ubijen brat Amel. Priču o jednom dječaku, jednom izgubljenom životu i porodici kojoj je rat zauvijek promijenio sudbinu. Ali i priču koja nadilazi ličnu tragediju, podsjećajući nas na hiljade prekinutih djetinjstava i života koje je opsada Sarajeva nepovratno obilježila. Gledati takav film nije jednostavno. Još je teže ostati ravnodušan kada shvatite koliko se ljubavi, pažnje i ljudskosti krije iza načina na koji je ta priča ispričana.

Fotografija uz tekst

A upravo su me ta ljudskost i toplina posebno dojmile kod Cristiane i Francesca. Prije njihovog dolaska u Beč nisam ih poznavao. Danas mi je, na neki način, žao što nam se putevi nisu ukrstili ranije. Postoje ljudi kojima ne treba mnogo vremena da vam postanu bliski. Ne trebaju vam godine poznanstva, desetine zajedničkih susreta niti velika obećanja. Dovoljno je nekoliko razgovora, malo iskrenosti i ona rijetka ljudska toplina koju nije moguće odglumiti. Cristiana i Francesco upravo su takvi ljudi. Skromni, neposredni, pristupačni i nevjerovatno srdačni. Bez velikih riječi i potrebe da ističu vlastiti rad, iako su napravili nešto zaista vrijedno. Od prvog susreta imao sam osjećaj da se poznajemo mnogo duže. Posebno me dirnulo to što su, kao ljudi koji nisu odrasli u Bosni i Hercegovini, našli toliko razumijevanja, osjećaja i poštovanja prema jednoj bosanskoj priči. Mogli su se baviti bezbrojnim drugim temama. Ali odlučili su dio sebe, svog vremena i svog stvaralaštva posvetiti priči o Amelu i Džemilu. I to nije mala stvar. Jer čuvanje sjećanja nije odgovornost samo onih koji su opsasdu preživjeli. Ono postaje istinski snažno onda kada i drugi ljudi, iz drugih zemalja i sredina, prepoznaju tuđu bol kao nešto što zaslužuje njihovu pažnju, glas i angažman. Upravo to su Cristiana i Francesco učinili. Njihov film nije puko dokumentarno ostvarenje. Za mene je on i izraz dubokog poštovanja prema jednom izgubljenom životu, prema Džemilovoj upornosti da sačuva uspomenu na brata i prema istini koja ne smije biti zaboravljena. Kada smo se rastajali u Beču, imao sam osjećaj da se ne opraštam od gostiju kojima smo organizovali filmsku projekciju, nego od prijatelja koje ću, nadam se, ponovo uskoro vidjeti. I možda je upravo to najljepši dio cijele ove priče. Krenuli smo od jednog filma, jedne projekcije i zajedničke želje da ispričamo važnu priču. A završili bogatiji za jedno iskreno prijateljstvo. Nadam se da ćemo u budućnosti ponovo sarađivati, da ćemo zajedno realizovati nove projekte i nastaviti pričati priče koje zaslužuju da budu ispričane. Ne samo zbog Bosne i Hercegovine, nego i zbog univerzalnih ljudskih vrijednosti koje nas povezuju. Draga Cristiana, dragi Francesco, hvala vam na filmu, na povjerenju, na vašoj toplini i na tome što ste Džemilovu i Amelovu priču učinili dostupnom još većem broju ljudi. A prije svega, hvala vam na prijateljstvu. Ponekad nam život pošalje ljude za koje do tog trenutka nismo ni znali da nam nedostaju. Vi ste za mene upravo takvi ljudi.